ŠUM#7 / Irena Borić: Pokušaji, promašaji i promjene

Print this pageShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterEmail this to someone

Evolucije i revolucije, promjene s velikim p, bez obzira na specifične uzroke i posljedice, impliciraju kretanje; sporo, kontinurano, ubrzano ili iznenadno, gibanje od mjesta do mjesta, iz prošlosti u budućnost. Uspješno putovanje dovodi do prostorno vremenske transformacije. Međutim, što ako se okolnosti izmjene toliko da nije moguće doći do prvotnog cilja, a cijeli se procesmože opisati kao neuspjeh? Kakva transformacija tada nastaje?

U videu A Memorial to Failure (2012) umjetnik Mahmoud Khaled o neuspjehu govori kroz metaforu kretanja. Snimka kontinuranih pogleda iz gradskih žičara Rio de Janeira u Brazilu i Jounieha u Lebanonu stvara iluziju objektivne udaljenosti. Voice over pripada etabliranom teoretičaru i aktivistu Francu Berardiju Bifou kojeg je Mahmoud Khaled intervjuirao prilikom Bifove posjete umjetnikovom studiju. Tada je Khaled proživljavo stvaralačku blokadu i bilo mu je nelagodno predstaviti svoj rad uglednom teoretičaru. Ipak, saživio se s vlastitim neuspjehom i umjesto radova, izložio ranjivost. Time su Bifove misli o neuspjehu, revoluciji, društvenoj promjeni, umjetnosti i aktivizmu odrazile umjetnikove preokupacije i frustracije. Govoreći o neuspjehu, Bifo se ograđuje od precizne definicije: „Zapravo, ne razumijem baš dobro riječ neuspjeh, što on jest. Ne moramo ostvariti cilj, ne moramo ispuniti unaprijed zadan nacrt svijeta, nacrt društva, nacrt života. Sve u životu je eksperimentiranje, i sve u životu je promašaj. Uvijek.“[1]

Ovaj esej uporište nalazi u Bifovom povezivanju ideje neuspjeha i društvene promjene te promišlja pojam neuspjeha u odnosu na shvaćanja Nicka Srniceka, Alexa Williamsa i Mckenzie Warka. U pokušaju mišljenja akceleracionističkih ideja neuspjeh nije razmotren kao ne-uspjeh, već kao pukotina koja dopušta potencijal promjene.

Srnicek i Williams napisali su # Ubrzati: manifest za akceleracionističku politiku 2013. godine, kad je korištenje društvenih mreža odigralo značajnu ulogu u organizaciji brojnih globalnih prosvjeda – od Arapskog proljeća do Occupay Wall Streeta. Međutim, ti su pokreti, unatoč globalnom angažiranju aktivista i masovnoj mobilizaciji, razotkrili političku nemoć protesta kao sredstava društvene promjene. U jeku tih događanja, ali i ekonomske krize 2008., Srnicek i Williams pišu akceleracionistički manifest koji poziva na ubrzavanje postojećih mehanizama kapitalizma pri čemu se ti mehanizmi ne bi u potpunosti odbacili, već rekonstruirali i prenamijenili.

U manifestu izjednačavaju navigacijsko ubrzanje s eksperimentalnim procesom: „Možda se krećemo brzo, no činimo to samo unutar strogo definiranog skupa kapitalističkih parametara koji se nikad ne dovode u pitanje. Doživljavamo samo rastuću brzinu bliskog horizonta, jednostavni bezumni polet, prije negoli navigacijsko ubrzanje, odnosno eksperimentalni proces otkrivanja unutar univerzalnog prostora mogućnosti. Takav način ubrzanja smatramo esencijalnim.“[2] Autori ne ulaze u daljnje definiranje tog procesa koji je u manifestu tek naznačen. Rezultat nekog eksperimenta ne mora nužno biti u skladu s početnom hipotezom zbog čega su i promašaj, pogreška i neuspjeh sastavni dijelovi procesa spoznaje.

Razine djelovanja

U „prijateljskom komentaru i kritici“ akceleracionističkog manifesta Mckenzie Wark iznosi pojam metaboličke pukotine. Pojam je to preuzet od Marxa, a označava pojave koje nastaju širenjem kruga tržišne robne ekonomije. Za Warka „politički sustavi temeljeni na uzastopnim razdobljima robne ekonomije ne mogu pukotine prepoznati kao probleme, a kamoli ih riješiti.“[3] Moglo bi se zaključiti kako pukotine imaju subverzivni potencijal ako ostaju neprepoznate od dominantnog političkog sustava. Wark ih također vidi kao mjesto eksperimenta: „Jednako kao što su situacionisti zamislili prostor igre u interpoliranim prostorima nadziranja grada putem izvedenica, tako i mi moramo zamisliti i eksperimentirati s rupama i pukotinama koje nastaju u prostoru igre u koji se pretvorila robna ekonomija. Bliži se vrijeme hakiranja ili podviga.“[4]

Nadalje, za Warka važnu ulogu imaju pojedinci koji govore jezik mreže i programiranja, znaju kako sistem funkcionira i mogu ga rekonstruirati iznutra. U tom su smislu za njega akteri društvene promjene anonimni, odnosno vješto izbjegavaju suvremene sustave nadzora.

Za Bifoa, kako izlaže u videu A Memorial to Failure, akteri društvene promjene također su nevidljivi i naizgled nepovezani, ali u nekom trenutku svi proizvode iste oblike življenja, djelovanja i zauzimanja prostora. Ključno pitanje koje postavlja je „Koliko promjene neuspjeh proizvodi?“ Ako neuspjeh može proizvesti promjenu, onda omogućava stvaranje novog mišljenja o nekom problemu, a posljedično i novo djelovanje. Za Bifoa promjena znači pomak iz jednog u drugo stanje, omogućava transformaciju, odnosno mijenjanje oblika. Po njegovom mišljenju, društvena promjena danas je esencijalno proliferacija novih oblika življenja, stvaranja prostora i proizvodnje. Kad govori o proliferijaciji, potencijal ne vidi u institucijama nego na mikro razinama, kod kuće pa čak i u umu nekoga tko ima ideju. U tom smislu, promjena dolazi odozdo. Važnost malih, nevidljivih mjesta je upravo u tome što su ispod radara. Kad jednom krene, proliferacija novih oblika širi se poput virusa, a ne političkim nametanjem. Kad govori o neuspjehu u videu A Memorial to Failure Bifo indirektno govori o iskustvu društveno-političke krize na koju su pokušali odgovoriti pokreti poput Arapskog proljeća. Ipak, zanimljivo je što Bifo, unatoč tome što su ta gibanja pokazala nemoć suštinskog transformiranja društva, i dalje smatra da su nositelji budućih promjena anonimni pojedinci.

Iako se ne nadovezuju na Bifove misli, Srnicek i Wiliams također zaobilaze postojeće institucije, ističući platforme kao važna mjesta povezivanja. Za njih platforme: „[G]rade određena ponašanja, želje, i subjekte, ali ne mogu i ne predodređuju što će proizaći iz njihove izgradnje.“[5] U tom smislu budućnost je kontigentna ne postoji formula koju je moguće slijediti. Govoreći o platformama, ističu društvene mreže koje „za dobro ili (vjerojatnije) za loše, demonstriraju moć logike platformi u doba napredne komunikacijske tehnologije. Izazov za lijeve organizacije i pokrete je misliti koliko toga se može postići preko društvenih mreža (uz konstantni nadzor i cenzuru) i hoće li konstruirati nove i manje škodljive platforme.“[6] Ipak, smatram kako digitalno povezivanje preko društvenih mreža adekvatno ne reflektira analogno povezivanje, komunikaciju i organizaciju aktivista. Na primjer, riječ je o situaciji kad online prosvjed pohode tisuće ljudi, a na gradskom trgu se pojavi svega par stotina aktivista. Digitalna politička gesta koristi ekonomije vidljivosti i pažnje, dok analogna ostaje uhvaćena u gesti prosvjeda.[7] Stoga treba s oprezom uzeti ideju o političkoj moći digitalnih platformi jer ona ustvari leži u prikupljanju i iskorištavanju velikih podataka. Time politički glas digitalnih korisnika postaje prvenstveno reprezentacija, dok stvarnu dobit ostvaruju pozadinske korporacije.

Tko (p)ostaje radnik/ca?

Polazeći od shvaćanja neodvojive povezanosti društveno-političkog djelovanja i tehnološkog razvoja Srnicek i Williams smatraju da je „tehnologiju potrebno ubrzati kako bi se u društvenim sukobima pobjeđivalo.“.[8] Za njih „svaka transformacija društva mora uključivati ekonomski i socijalni eksperiment.“[9] No što ubrzanje tehnologije znači za položaj radnika? Hoće li društveno-politička klima podržati radnike, odnosno hoće li oni u tom procesu biti nositelji promjene ili će im se ona jednostavno dogoditi?

Srnicek i Williams smatraju da je potrebno rekonstituirati klasne snage: „Takva rekonstitucija mora napustiti ideju postojanja organskog globalnog proletarijata. Umjesto toga, mora stremiti ispreplitanju disparatnog polja djelomičnih proleterskih identiteta, često utjelovljenih u postfordističkom obliku prekarnoga rada.“[10] Wark je nešto precizniji dok ističe povezivanje radnika i hakera čime bi se stvorile „transnacionalne mreže koje obuhvaćaju prerazvijene i nerazvijene svjetove. Ne radi se samo o ‚reprogramiranju‘ postojećih tehničkih infrastruktura. Radi se o usklađivanju tendencija koje se bore na svim točkama unutar tih struktura.“[11]

Automatizacija rada nameće se kao jedna od mogućih posljedica ubrzanja tehnologije, a Srnicek i Williams na nju gledaju blagonaklono. Srnicek to argumentira idejom da post-kapitalizam pretpostavlja „post-work“ svijet što bi značilo da roboti obavljaju većinu poslova, odnosno sve poslove koje mogu obavljati.[12] Nadalje, automatiziranu budućnost podržavaju i zbog činjenice da kapitalizam ne proizvodi dovoljno radnih mjesta, a tendencije su da roboti osim manualnog rada, sve više zamjenjuju misaoni (kognitivni) rad.[13] Srnicek u tome vidi priliku da se ljudi oslobode obveznog rada da bi (pre)živjeli. Prema tome ljudski rad ne bi postao tržišni višak, već ne bi uopće bio na tržištu. Zato bi uvođenje univerzalnog dohotka bilo nužno za ostvarenje adekvatnih uvjeta za život.[14] Ipak, to je vrlo jednosmjerno gledanje koje proizlazi iz privilegirane pozicije dobrostojećeg obrazovanog intelektualca Zapadnog svijeta. Pitanje je može li razvoj društva pratiti tehnološki razvoj i osigurati jednake uvjete života svima? Ako uzmemo u obzir činjenicu da pristup internetu ima oko 40% populacije, koliko daleko možemo ići govoreći o automatizaciji i uvođenju univerzalnog dohodka? Nije li moguće da će opet oni siromašni, neobrazovani, iz ekonomski pasivnih krajeva, izvući kraći kraj jer se njima ionako nitko ne obraća? Unatoč idealnoj slici svijeta u kojem svi primaju univerzalni dohodak i rade što i kako žele, mislim kako Srnicek i Williams ignoriraju kompleksne realnosti koje ne čine njihov neposredni kontekst. Riječima Tomislava Medaka: „Kapitalu je temeljni dohodak zanimljiv u onoj minimalnoj mjeri u kojoj može osigurati pristanak siromašnijih slojeva stanovništva na ekstremnu koncentraciju bogatstva.“[15]

S druge strane, uloga robota danas je u eksperimentalnoj fazi. Bez kritičkog nadzora nad aktualnim „eksperimentima“ dronovi ubijaju ljude slijedeći algoritamski zadatak, a odgovornosti se odriču oni koji njima upravljaju sa sigurne udaljenosti. Njihovo gibanje možda je i proračunato, ali što se događa kad ni roboti ne mogu izaći na kraj s postojećim katastrofama? Primjerice, nedavno je objavljena vijest o robotu Scorpionu koji je nakon svega dva sata „umro“ na zadatku u reaktoru br. 2 u nuklearnoj elektrni Fukushima Daiichi. Robot je zaustavljen jer mu je put blokiran nakupinama goriva i drugog otpada, a možda ga je oštetila i izrazito visoka radijacija.[16] Time je neuspjeh doživjela ideja o robotu dizajniranom za ekstremnu okolinu poput kontaminiranog nuklearnog reaktora. Nameće se pitanje može li neuspjeh robota uopće proizvesti promjenu i može li ona biti društvena promjena? Ili je neuspjeh robota prije svega neuspjeh čovjeka?

(Ne)mogućnosti izlaza

Kada Bifo postavlja pitanje o tome koliko neuspjeh proizvodi promjene pitanje je može li se odlazak u drugo okruženje sagledati kao produktivna reakcija na neuspjeh? Bilo da to nazovemo bijegom ili izlazom ta promjena traži novi početak. Dok se bijeg odvija naglo, u žurbi, izlaz može biti staložen i proračunat. Možda bi jedna od mogućnosti bijega iz kapitalizma bilo napuštanje Zemlje. Nedavno je otkriven zvjezdani sistem u kojem oko zvijezde Trappist-1 kruži sedam planeta od kojih je pet po veličini slično zemlji. Od njih pet, jedan možda ima uvjete za život donekle slične Zemlji. Međutim, jedna godina na najudaljenijem planetu traje približno dvadeset dana zbog čega je upitno postojanje uvjeta za opstanak čovjeka. Vodeći se mjerilom svemira ta udaljenost ovaj zvjezdani sistem Alfa Kentaura čini zemljinim susjedstvom. Ipak, za čovjeka bi to putovanje značilo odlazak u neizvjesnu budućnost. Riječima Benjamina H. Brattona: „Naša prisutnost je samo prvo predviđanje našeg budućeg dokidanja, i za pojavu drugog nezamislivog koljena, sa ili bez planeta, za koji su naše misli i tragovi strani, nedokučivi, i zastrašujući, podjednako je nevažna kao što su nama fosili iz Kenozoka danas.“[17]

S druge strane, kod Srniceka i Williamsa, poimanje budućnosti i pokušaj njene artikulacije djeluje kao svojevrsni alat za bijeg iz kapitalizma koji, jasno je, završava u post-kapitalizmu. Oni pritom pretpostavljaju kako nije moguće, a niti poželjno vratiti se u stanje prije kapitalizma. Smatraju kako je „potrebno razviti kognitivnu mapu postojećeg te spekulativnu sliku budućeg sistema.“[18]

Definiranje budućnosti važno je za akceleracionizam jer spekulira s obećanjem boljeg sutra, a u konstruiranju te slike teoretičari akceleracionizma upravo umjetnosti daju važnu ulogu. Tako je u izlaganju Što umjetnost može učiniti za post-kapitalizam? (What Can Art Do for Post-capitalism?) Srnicek povezao kognitivno mapiranje i umjetnost. Već je iz naslova moguće iščitati Srnicekovo shvaćanje utilitarne uloge umjetnosti. Za njega bi umjetnost trebala imati zadaću zamisliti budućnost što je u stanju jer često zamišlja svijet drugačije. Razumijevanje sposobnosti umjetnosti da „zamisli svijet drugačije“ blisko je i kustosu Charlesu Escheu za koga upravo primjenjena imaginacija omogućava povezivanje umjetnosti i specifičnog konteksta. Ideji imaginacije Esche suprotstavlja eskapistički pojam utopije, a zanima ga moguće angažiranje u odnosu na postojeće društveno-političko okruženje. U jednom intervjuu[19] navodi primjer avangardne umjetnosti s početka 20. stoljeća kao primjer primjenjene imaginacije. Iako avangardni projekt nije uspio, postavio je važno pitanje kako povezati umjetnost i život te kako zamisliti postojeći svijet drugačije. Za Eschea, imaginacija drugačijeg svijeta nipošto ne znači bijeg, već traženje konstruktivnog izlaza iz postojećeg stanja.

Kao što je vidljivo iz naslova izlaganja „O nužnosti izlaza umjetnosti iz suvremene umjetnosti“ (On the Necessity of Art’s Exit from Contemporary Art)[20] profesor Suhail Malik također je skloniji pojmu izlaza, a ne bijega. Za njega umjetnost treba pronaći izlaz iz suvremenosti jer je umjetničko polje podređeno strukturama moći koje svojim uplitanjem sistematski onemogućavaju stvarni angažman aktera umjetničke scene. Međutim, čini se da zanemaruje postojanje brojnih van-institucionalne umjetničkih praksi koje često i nisu prepoznate kao umjetnost, a ipak proizvode konstruktivnu promjenu. Nadalje u izlaganju Što umjetnost može učiniti za post-kapitalizam? Malik ide korak dalje govoreći kako suvremena umjetnost ne bi trebala postojati u post-kapitalizmu. Ipak, njenu osobinu djelovanja u različitim medijima smatra korisnom za ciljeve lijevog akceleracionizma. Upravo zbog medijske i tehnološke intervencije suvremena bi umjetnost mogla pomoći ubrzanju koje bi dovelo do post-kapitalizma i to bi bila jedina strana umjetnosti od koje bi prema Maliku lijevi akceleracionizam imao koristi. S obzirom da umjetnost vidi samo kao sredstvo koje vodi u post-kapitalističku budućnost, ona je za Malika u novom uređenju suvišna. Smatram da je problematična Malikova isključivost u razmatranju uloge umjetnosti pri čemu djeluje da umjetnost percipira isključivo na formalnoj razini. Koliko god da je umjetnost ovisna o svom kontekstu, njena karakteristika kritičkog odmaka omogućava zamišljanje drugačijeg svijeta. Upravo to je pukotina koja proizvodi promjenu. Uklanjanje mogućnosti promjene jednako je tvrdnji da će akceleracionistički svijet post-kapitalizma biti idealan te ga neće biti potrebno promišljati. Zato ideja neuspjeha ne bi trebala biti samo slučajna posljedica, već bi trebala biti nužna za mogućnost spoznaje i djelovanje. Kretanje, bez obzira u kojoj budućnosti se našli, uvijek ostaje.

 

(objavljeno v ŠUM#7, Poteza 37, Junij 2017)


[1]     KHALED, Mahmoud, A Memorial to Failure, 2013, vidi: https://vimeo.com/60892884 (20. 03. 2017).

[2]     SRNICEK, Nick, i Alex WILLIAMS, „# Ubrzati: Manifest za akceleracionističku politiku“, u: Libra Libera #33, Autonomna tvornica kulture, Zagreb, 2013, str. 34.

[3]     O nastanaku metaboličkih pukotina Wark piše: „U podjeli na razmjensku i uporabnu vrijednost, robna razmjena odvaja predmete od matrica njihovog nastanka. Samo jedna strana dvostrukog oblika vrijednosti podliježe petlji kvantitativne povratne informacije – razmjenska vrijednost. Njenu degenerativnu dvojnicu – uporabnu vrijednost – odnosno mrežu iz koje se stvari ekstrahiraju, nije moguće tako jednostavno kvantificirati. Tako dolazi do pukotina u metaboličkom procesu.“ WARK, Mckenzie, „#Brzina: Kritika Manifesta za akceleracionističku politiku“, u: Libra Libera #33, Autonomna tvornica kulture, Zagreb, 2013, str. 41.

[4]     Ibid., str. 44.

[5]     SALEMY, Mohammad, Nick SRNICEK i Alexis WILLIAMS, Speed Trials: A Conversation about Accelerationist Politics, Fillip, Vancouver, 2015, preuzeto s: https://fillip.ca/content/speed-trials (20. 03. 2017).

[6]     Ibid. (20. 03. 2017).

[7]     Još je 2002. godine Hito Steyerl pisala o dvije razine artikulacije protesta na razini simbola i na razini simboličnih snaga. Vidi: http://transversal.at/transversal/0303/steyerl/hr (04.05. 2017).

[8]     SRNICEK, Nick, i Alex WILLIAMS, „# Ubrzati: Manifest za akceleracionističku politiku“, u: Libra Libera #33, Autonomna tvornica kulture, Zagreb, 2013, str. 36.

[9]     Pritom navode primjer čileanskog projekta Cybersyna koji je spojio kibernetičku tehnologiju sa sofisticiranim ekonomskim modelima te je imao demokratsku platformu uklopljenu u tehnološku infrastrukturu. Takav eksperimentalni stav zanima Srniceka i Williamsa. No, naposljetku je eksperiment doživio neuspjeh i to se može pripisati političkim i tehnološkim ograničenjima onog vremena. (Ibid., str. 37)

[10]    Ibid., str. 38.

[11]    Ibid., str. 47.

[12]    Mercer Union – What Can Art Do for Post-Capitalism?, vidi: https://www.youtube.com/watch?v=RBjMSVcP2kc (20. 03. 2017).

[13]    Faktori koji utječu na usvajanje nove tehnologije ovise o tehnološkoj izvedivosti, o ekonomiji, tržištu rada, regulativama i stavovima društva. Zbog toga proces automatizacije neće biti implementiran vrlo brzo, iako već sada software umjetne inteligencije (A.I.) može čitati i analizirati govor, što znači automatizaciju poslova koji uključuju jezik, npr. zaposlenje pravnika ili ekonomista. (LOHR, Steve, „Robots Will Take Jobs but Not as Fast as Some Fear New Report Says“, New York Times, 2017, vidi: https://mobile.nytimes.com/2017/01/12/technology/robots-will-take-jobs-but-not-as-fast-as-some-fear-new-report-says.html (21. 03. 2017))

[14]    O problemu automatizacije i temeljnog dohodka Tomislav Medak piše: „Među prijedloge blok ljevice je uvrstio tri dodatne mjere: zajamčen temeljni dohodak, porez na robotizaciju proizvodnje i institut pravne osobnosti za autonomne robote. Zajamčeni temeljni dohodak osigurao bi socijalnu stabilnost za one koji uslijed robotizacije izgube radno mjesto. Porez na robotizaciju financirao bi takav temeljni dohodak i prekvalifikaciju nezaposlenih. Institut pravne osobnosti uredio bi pitanje materijalne odgovornosti za štete nastale (ne)funkcioniranjem autonomnih robota. Međutim, dok je prijedlog Odbora prihvaćen, te tri mjere nisu dobile podršku desne većine u Parlamentu. Prevladalo je mišljenje desne većine da je prerano za regulaciju tog tipa jer još ne vidimo jasno posljedice robotizacije, a uvoditi porezno opterećenje usporilo bi proces inovacije i time oslabilo poziciju Europske unije u globalnoj tržišnoj utakmici.“ (MEDAK, Tomislav, Pa pa proleteri…: politička kriza i tehnološki razvoj, 2017, vidi: http://www.kulturpunkt.hr/content/pa-pa-proleteri-politicka-kriza-i-tehnoloski-razvoj (23.04.2017))

[15]    Ibid. (23. 04. 2017).

[16]    MCCURRY, Justin, „Dying robots and failing hope: Fukushima clean-up falters six years after tsunami“, Guardian, 2017, preuzeto s: https://www.theguardian.com/world/2017/mar/09/fukushima-nuclear-cleanup-falters-six-years-after-tsunami (20. 03. 2017).

[17]   BRATTON, Benjamin H., „Some Trace Effects of the Post-Anthropocene: On Accelerationist Geopolitical Aesthetics“, u: E-flux journal, #46, 2017, preuzeto s: http://www.e-flux.com/journal/46/60076/some-trace-effects-of-the-post anthropocene-on-accelerationist-geopolitical-aesthetics/ (20. 03. 2017).

[18]    SRNICEK, Nick, i Alex WILLIAMS, „# Ubrzati: Manifest za akceleracionističku politiku“, u: Libra Libera #33, Autonomna tvornica kulture, Zagreb, 2013, str. 36.

[19]    Interview with Charles Esche by Pelin Tan, http://translate.eipcp.net/Actions/practices/eindhoven-istanbul/interview#redir (04.05.2017).

[20]    Vidi: http://artistsspace.org/programs/on-the-necessity-of-arts-exit-from-contemporary-art (02.05.2017).

Izdaja: